”Volio bih kad bi ovi moji radovi podstakli ljude, kosmopolite da utiču da što manje bude zlih ljudi u našem rodu, što manje zla i nepravde na našoj najljepšoj planeti. Pa možda neka odatle potekne apel da ljudi moraju kao u vašem udruženju biti ljudi a ne zla braća“.
Milan Pešić

 

gorama mojim kamenim

FOTOGRAF O SVOM RADU

Imao sam sreću da poslije rata (II sv. o. a.) dođem u društvo sjajnih ljudi i pravih majstora svoga zanata kao što su Čedo Kušević, Anton Lukateli, Stevo Radović u Komisiji za kinematografiju Vlade Crne Gore na Cetinju, koje sam kao šofer vozio po Crnoj Gori i od njih naučio zanat.

*

Često smo putovali u grupi i radili Ćedo Kušević – pasionirani fotograf, Stevo Lepetić – reporter, Karlo Martineti, Stevo Radović – snimatelj i ja. Poslije rada okupljali bi se a Čedo bi nam pričao o fotografiji, aparatima, filmovima, objektivima.

*

Moja je mala zasluga što su fotografije o Crnoj Gori ovakve. Ja sam pred sobom imao prelijepe i jedinstvene predjele naše najljepše Crne Gore na Svijetu i često sam mislio da nijesam uspio da ih „uhvatim“. Nažalost, neki motivi su prošli za sva vremena i ponoviti se ne mogu pa onda ovi čine najbolje što mogu biti.

*

Kasnije sam se susreo, i kroz posao se družio sa Miroslavom Škarkom, Božidarem Jakcem, Acom Prijićem, Petrom Lubardom, Milom Milunovićem, vajarom Počekom… Od svih njih sam učio, pitao sve što me je zanimalo i tako završio ovu „hodajuću akademiju“, to je za mene bio univerzitet.

 

 

*

Crnu Goru su vjekovima obilazili svjetski putnici i svaki je na svoj način vidio, oslikao, opjevao, snimio. Ja nijesam htio nikoga da kopiram jer to bi bilo nečovječno. Nastojao sam da nikoga ne oštetim. Možda sam se ogriješio o samu prirodu jer sam otkrivao njene tajne, tragajući i snimajući njene skrivene ljepote.

*

Snimio sam preko 150000 foto snimaka. Većim dijelom formata 6×6 cm i to isključivo fotoaparatom marke „Roleflex“. Imao sam ih sedam, četiri ona četvrtasta, dvooka (dosta ružna i nezgrapna) i tri jednooka. Za televiziju sam snimao filmskom kamerom, uvjek istom, marke Pajar Bolex.

*

Dugo se mučim šta sve da odaberem da pokažemo narodu tamo. Šta iz ove kamene morske pustinje, ovoga grča prirode i svijetlosti, što iz ovih bitaka i sudara pokazati tim dalekim sjevernim ljudima? Ovdje se živi na poseban način i sva bića od rođenja do smrti vode stalnu bitku za opstanak. Ovdje su pomamni vjetrovi, veliki povodnji, drhtaji zemljine kore i cijepanje njene površine, ovdje su talasi puni pjene, male vrtače pune žita, a rijeke i jezera puni ribe. Tragovi tih čudesa su vidljivi svuda uokolo, skamenjeni i u reljef oslikani. I zamisli koliko je čovjek mali i nemoćan prema svemu ovome.

*

Sve što je vrijedno i korisno iz ove fotografije to je samo dar ovog podneblja naše prekrasne Crne Gore koju obično zovu Mala. No oko bi se kojim slučajem ispeglala, ona bi dosegla kao najljepša zlatna traka od Jadrana da Sjevernog pola.

*

Crna Gora je postojbina dobrih ljudi i dobroćudnih životinja kao što je magare. Zajedničko im je skromnost i trpljenje, ali u odlučnim trenucima velika kuraž nad jačom silom i nepravdom. Magare je jedino bilo od pomoći za prenos drva, za oranje sa malim ralom u vrtačama i kamenjarima, a koza hraniteljica i spasiteljica. Oni su skromni u jelu a vrijedni i uporni u radu. Njima bi moderna Crna Gora trebala podići spomenik veći od američkog spomenika zahvalnosti.

*

Nekada sam danima znao odlaziti na određeno mjesto i čekati povoljan trenutak za snimanje, a nekada je to samo tren. Prolazeći Pivskom visoravni susreo sam veliki čergaški tabor. Na konju vrancu ugledam zaspalo dijete uljuljkano vrančevim hodom i opijeno vazduhom. Posljednjim snimkom iz starog Rolefleksa napravim ovaj snimak. Dok sam uložio novi film dijete se probudilo i više tog motiva nepovratno nema.

 

 

*

Svaki od ovih snimaka ima svoju zanimljivu i istinitu priču, ničim obojenu, već eto čudnim sticajem okolnosti doživljenu i snimljenu. Od toga  bi se dala načiniti jedinstvena knjiga, koja bi bila neka vrsta putovanja u prošlost za dobronamjerne ljude koji bu saznali više o najmanjoj državici na Balkanu, njenim prirodnim rijetkostima i čudesima kakvih na manjem prostoru nigdje sličnih u svijetu nema. Ovdje su dvije najudaljenije tačke daleke 200 kilometara, najstarija maslina je 2000 godina stara, štampana je prva ćirilična knjiga prije 500 godina, najdublji je kanjon u Evropi i drugi na svijetu i sve tako. Ni manje zemlje ni većih kontrasta.

*

Crna Gora je najmanja a jedna od najstarijih državica na Balkanu. Na ovoj pustolovini balkanskoj sve se rađalo u ognju krvi. Od svog nastanka do danas ovdje traje borba neprestana. Vječita borba čovjeka za opstanak, borba protiv tuđinaca koji hoće da je pokore. Svaka stopa ove kamene vrleti i posne zemlje ovdje je po nekoliko puta ljudskom krvi i znojem pokrivena. Nikad mi neće biti jasno što to tuđinca vuče da u ove vrleti dolazi i krv prolijeva. Ovdje nema nikakvog bogatstva koje se može odnijeti. Postoji uglavnom siromaštvo koje ide pod ruku sa poštenjem, požrtvovanjem i ljudskim ponosom. Ove su zemlje paljene, gažene ali nikad pokorene.

*

Ja sam ovih dugih 50 godina radio i snimao iz duše, samouk i sa jako oskudnom tehnikom. Ja nijesam radio po ničijem diktatu. Za mene sreća nije bogatstvo stečeno na tuđim mukama, već zdravlje i mir, lijep počinak uveče nakon radnog dana u očekivanju narednog da bude vedar i bez gorčine.

*

Sad sam ti kao pepeljuga ispod korita koja gleda kroz svoj pepeo. Moje sve bogatstvo su ovi snimci sa kojima sam se borio protiv nepravde koja me je često zaticala. Niti jedan djavo se nije ženio da mene nije zvao u svatove.
Volio bih kad bi ovi moji radovi podstakli ljude, kosmopolite da utiću da što manje bude zlih ljudi u našem rodu, što manje zla i nepravde na našoj najljepšoj planeti. Pa možda neka odatle potekne apel da ljudi moraju kao u vašem udruženju biti ljudi a ne zla braća.

Milan Pešić u knjizi ”Čovjek i sjenka” izdatoj u Švedskoj 2006 g na našem i engleskom jeziku.

 

 

FOTOGRAF O SVOM ŽIVOTU
Neka sjećanja iz moga života
OD MRGUDA DO ZLOĆUDA

Oktobar 2005, Bosansko selo Gornja Čađevica,
Vrijeme praznine i nigdine.

Ukratko rečeno moj životni put se kretao svojim tokovima, uglavnom od Mrguda do Zloćuda. Malo pamtim srećnih dana, trenutaka i godina u svom životu ! Mnogo sam puta padao u bezdane jame bez izlaza, nešto svojom naivnošću a više sticajem okolnosti i sredini u kojoj sam živio. Jedan mladi čovjek odavde iz sela Gornja Čađevica mi je rekao u očajanju „ Ko nam je kriv što smo rođeni na pogrešnom mjestu“. A to pogrešno mjesto jeste Balkan – nikad miran, nikada srećan, uvijek krvav i pogibeljan za čovjeka!

Ja sam u svom dugom životu ipak imao i sreće da se susretnem sa pravim ljudima koji su mi pomogli u nevoljama i pružili ruku spasiteljku da izađem iz ponora u koje sam dospijevao. U narodu se kaže – teško je biti čovjek! Naprotiv ja sam uvjerenja da je najlakše biti čovjek a najteže je od čovjeka postati zloćudna neman.

Lako je biti čovjek, pa zar to nije u nekoliko riječi rečeno – Nemoj pa se ne boj! Ljudski rod je otrovan sa dva velika otrova: religija i politika. Ti otrovi se stalno takmiče da sebi privuku mase ljudskoga roda i ujarme ih u svoje kočije. No biti nevjeran, i to je veliko zlo, a pravo vjerovanje je u istinu i pravdu, i jednostavno je. Ne učini nikome ono što ne želiš da tebi neko učini, ako možeš pretrpi zla i oprosti šupoglavcima što se oprostiti može i kloni se nemani. Nekad je uzaludno sklanjati se kad oni traže svoje žrtve.

Ja sam u svom životu imao veliki broj prijatelja i bezbroj poznanika koji su se predstavljali kao prijatelji. Mnogi prijatelji su pomrli tako da ih je danas ostalo manje nego što imam prstiju na jednoj ruci. Jedan broj bivših prijatelja se prestao javljati još u godinama na početku razdoblja praznine i nigdine. (Zadnji rat na Balkanu. o.u) Naravno ja im ne zamjeram. Neki su se i javili i pitali šta nam treba da pošalju, kao prijatelj; čak smo se oslovljavali sa brate, Helmut Gauh iz Njemačke. Naravno meni se njegovo pitanje nije svidjelo jer se u nevolji ne pita prijatelj čime da mu pomogneš nego se pomoć pruža ili ne pruža no ćuti.

Ja mu napišem kratko pismo zahvalim na ponudi i pošaljem u pismu onu sramnu gaziparu od petstotina milijardi Kontićevih i Gazivodinih sramnih dinara i napišem da smo mi veći bogataši od njih!

 

Niko ne može takve zle dane da priredi u životu kao što čini čovjek sam sebi!
Ja nijesam imao djetinjstvo. Moji roditelji su me poveli maloga od četiri godine ispod zagaračke Crne Strane, gdje sam rođen, kao prvo od njihovih sedmoro djece, u metohijsko selo Drenovac, 5 km niže Dečana, davne 1928 godine. Tamo su od Kraljevine Jugoslavije dobili 5 hektara drenovačkih šuma koje je valjalo krčiti i napraviti njive, voćnjake i vinograde.

Posla je bilo i previše za moje roditelje tako da sam i ja igru pretvorio u rad i pomagao im. Bio sam i najbolji đak u osnovnoj školi u selu Rastovica. Prilikom napada sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju u proljeće 1941 komite iz Drenovca su nam zapalile kuću i istjerali su nas pod pljuskom puščanih zrna. Spas smo našli kod našeg kumare Jakupa Hasanija koji nas je sjutri dan ispratio, sa braćom i rođacima, do Kućišta pod Čakorom. Iz kuće smo samo izveli jednu kravu i jednu svinju koje nam oteše neki naoružani ljudi čim smo prešli Čakor.

Pod Crnom Stranom ništa više nijesmo imali pa smo ostali u Vasojevićima u varošici Andrijevica bez ikakvih sredstava za život. Talijanski okupator djelio je neko sledovanje: po malo brašna, pirinča, makarona bez soli i masnoće. Ubrzo je izbio 13 julski ustanak i ustanici su oslobodili Andrijevicu. Trajao je neki metež 15-ak dana da bi talijanski okupator ponovo zauzeo varoš i razljućeni potrpali su u kamione sve odrasle muškarce koje su zatekli. Mene su pokupili na malom trgu usred grada. Pokojna majka se probila do kamiona i između vojnika pruži mi svoju tanku siromašku vjenčanu burmu. Kamioni kreću i jadna majka plače i dugo gleda za mnom.

U Draču, glavnoj ratnoj talijanskoj luci za Balkan dočekaše nas dugačke drvene barake. Na vrelom suncu ošišaše nas do kože skidoše svu odjeću i okupaše. Sjutri dan na istovar velikih brodova sve ručno u neprekidnom lancu. Ja iznemogao i slabašan ne mogu sve terete da nosim padam pod teretom i ozljeđujem se. Vode me sjutri dan van logora – mislio sam da me vode na streljanje. Dovode me u kancelariju komandanta baze kapetana Enrica Ricagnia.

Mali rastom i sve zlatne zube ima. Preko nekog nesoja Albanca, lošeg čovjeka i tumača, saopštava mi da sam ubica i bandit balkanski i da sam ubijao njegove vojnike ali kraljica italijanska Jelena Savojska mi je poklonila život i da moram da radim od jutra do mraka razne lakše poslove u bazi. Posla je bilo napretek: pranje kamiona, hranjenje stoke, timarenje konja, loženje vatre, guljenje krompira i rad u kuhinji… Oficiri su stalno nadgledali moj rad. Četiri puta su me u toku tri godine izbičovali po repu dok mi krv nije potekla zbog nekih poslova koje nijesam obavio kako treba i lijevo uvo mi skoro isčupaše.

 

 

Naveče 9 septembra 1943 godine, kada je ratni radio objavio kako oni kažu Rimistizio, što znači pomirenje a ne kapitulacija nastalo je veliko slavlje koje je trajalo do zore. Već ujutro su došli silni vojnici koji su se povukli iz Albanije i zauzeli su teretne brodove za prevoz na jug Italije. Ja nijesam spavao cijelu noć i ujutro pitam kapetana Enrica šta ćemo sa životinjama on me žalosno i začuđeno pogleda i veli – Neka životinja, nego kuda ćeš ti? Ja mu odgovorim da bih u Crnu Goru kod roditelja. On me pokušava odgovoriti. Nudi posao u Milanu u njegovoj radionici i veli ubi će te čim pređeš vrata baze. Ja tvrdoglav, plačem i hoću kući kod roditelja. Zatim je naredio posilnom da mi da pištolj Beretu sa municijom, hranu, odjeću, obuću. Kad sam se spreman vratio otvorio je kasu i iz nje mi dao zlatnu burmu moje majke i dade mi još iz svog novčanika 25 albanskih leka, koju su zvali i napoleon jer se za nju u svakoj albanskoj zlatari mogao kupiti zlatni dukat od 5 grama zlata. Pruži mi ruku i zagrli me i kaže ako preživim da mu se javim na adresu u Milanu koju sam znao napamet jer sam na nju slao pakete njegovoj ženi i ćerki. Dao mi je i jednu topografsku kartu i naredio da čim izađem iz baze da vojničku odjeću zamjenim u nekoj albanskoj kući za njihove prnje.

Ja preko kapije on prema brodu. Tek što sam ušao u jednu drvenu avliju prođoše Nijemci sa bornim kolima i tenkovima i hapse sve preostale Talijane i vode ih sa sobom. Ja sam punih mjesec dana pješačio dok nijesam stigao do Andrijevice do roditelja. Srećna okolnost za mene je bila što je jesen bila topla i što su Albanci bili zaokupljeni velikim plijenom ili bolje rečeno pljačkom talijanske opreme a i Njemci su ih nagrađivali za svakog uhvaćenog i predanog Talijana. Uglavnom sam izbjegavao susrete sa ljudima ali kad su bili neizbježni, svraćao sam u veća naselja, govorio sam da sam Selim Omerović iz Plava sin Omerage. Slabo su me ispitivali jer sam bio u pohabanom vunenom odijelu i bijelim kečetom na glavi. Zadnji dio puta od Peći prema Murini me prevezao kamionom šofer kojeg sam prepoznao iz luke Drač a koji je prevozio Albance koji su ratovali sa četnicima kod Murine.

 

Kad sam se dočepao Andrijevice tamo su me dugo ispitivali partizani i nijesu ništa vjerovali nego su pitali jesam li njemački ili šiptarski špijun. Smjenjivali su se u ispitivanju Spasoje Đaković, Marijan i Radovan Lekić. Sjutradan je došao pokojni otac Mitar da me prepozna.Tad su mi naredili da idem kući kod roditelja da se operem i već sjutra javim u njihovu vojsku.

Prvo sam bio u nekakvoj četi za popunu jedinica na frontu a kasnije kurir i tumač kod Marijana Lekića predsjednika Sreskog odbora. Na terenu je bila razoružana čitava talijanska divizija „Venecija“, neki su prišli partizanima a neki bili radna snaga pa se stalno moralo konverzirati.

Tako sam kod čestitog čovjeka Marijana Lekića ostao do proljeća 1944 godine. Na moju veliku sreću ja nijesam ni o kome ruke okrvavio sem u vlastitu krv koju su mi prosuli oni s druge strane borbene linije. Iz rata sam izišao sa dvije rane i dva ordena u činu starijeg vodnika i u džepu sa partijskom knjižicom koju je veoma teško bilo zaraditi bez velikih zasluga u toku ratnih dana NOB-a.

Ja moram da napomenem da ja u rat nijesam išao dobrovoljno nego što sam morao i da sam stalno bio na meti nekih uhoda zbog mojih jednostavnih ljudskih ideja i misli.

Kada su me poslije dugih provjeravanja htjeli primiti u partiju morao sam pisati biografiju koju sam pod rukovodstvom nekog aktiviste iz Nikšića morao pisati i dopunjavati četiri puta. Sve se sastojalo u pukom lažnom licemjerstvu koje nijesam mogao da zamislim. Na kraju sam morao da se posipam pepelom i da napišem da sam najsrećniji čovjek i to dobro ne mogu nikada da zaboravim što me je „majka“ Partija primila u svoje krilo, u najbolje društvo svijeta i da žive Marks, Engels, Lenjin, Staljin i naš voljeni vođa Tito. Eto na žalost i moju sramotu to sam četvrti put napisao iako tako nijesam ni mislio ni želijo.

Ta partija je bila velika enigma, stoga što nikada u njoj niko nije bio siguran da je pravi komunista. Evo kako: Ako si komunista nijesi vođa ustanka. Ako si vođa ustanka nijesi Nosilac spomenice. Ako si Nosilac spomenice nijesi u Centralnom komitetu. Ako si u Centralnom komitetu nijesi Narodni heroj. Ako si Narodni heroj nijesi u Politbirou. Ako si u Politbirou nijesi španski borac. Ako si španski borac nijesi borac Oktobarske revolucije. Ako si borac Oktobarske revolucije nijesi osnivač partije i tako – niko nije bio načisto ko je i šta je i dokle će biti.

 

Politikom se nikad nijesam bavio jer smatram da je politika veliko licemjerstvo neljudsko, također i vjeroispovjesti ovakve kakve su u našem vremenu. Ako bih bio krajnje objektivan, pa da kažem da je socijalizam najidealnije društveno uređenje koje čovjek može da zamisli! Ali izgleda da čovjek nije tome dorastao da to sprovede. Razlog tome je egoizam i gladne oči. Gladan stomak je lako napuniti ali gladne oči nikako!

Tih gladnoočijaca je prepuna planeta koji će je i uništiti jer žele da otmu od drugih. Imao sam veliku sreću da nijesam imao gladne oči nikada i ni pred kim! Poslije demobilizacije na moj zahtjev zaposlio sam se kod divnog čovjeka, predratnog revolucionara i vođe ustanka u hercegnovskom kraju, pokojnog Antona Lukatelija, po narodnosti Hrvata iz sela Vitaljine tik do Hercegnovoga.
To je bio univerzalan čovjek, mlad, pun vedrine i energije i veliki prijatelj ljudima. Bio je samouki slikar i po zanatu fotograf. Umio je prelijepo pjevati konavljanske pjesme. Bavio se politikom i radio je u Agitpropu i CKCG a bio je direktor Direkcije za kinematografiju Crne Gore. Osnivač je lista „Pobjeda“, Radio Cetinja, zatim Titograda, Udruženja likovnih umjetnika, listova „Omladinski pokret“ i „Naša žena“. Radio je danonoćno i sve sa osmijehom i veselošću i svi smo oko njega bili nadahnuti njegovim jednostavnim držanjem i upornošću.
Ja sam bio kod njega vozač jednog starog džipa sa pohabanim gumama. Svo slobodno vrijeme, kad nijesam bio na vožnji, provodio sam kod njega u ateljeu. To je bila jedna sobica gdje je radio i spavao. Bio sam i u fotosekciji kod Đoka Mijajlovića, predratnog fotografa iz Hercegnovog.

Vozio sam prvog poslijeratnog snimatelja filmskih novosti iz Beograda Steva Radovića i fotoreportera Steva Lepetića i mnogo mi se svidio njihov posao. Također sam vozio velikog predratnog fotografa i profesora geografije Čeda Kuševića. On je ponajviše uticao na mene da zavolim fotografiju. Znali smo ostati po čitav dan na Lovćenu, na jednom mjestu, kad bi on namjestio svoj drveni fotoaparat čuvene marke Linhof iz Minhena, formata 18×24 cm sa staklenim pločama marke Agfa.

Čekali bi trenutak kada sunce osjenči pejzaž koji je želio da snimi. Obično bi sjedili pod velikim bukvama a on bi profesorski pričao o geografiji, o balkanskim planinama, o Alpama, o atmosferi te o fotografiji i tipovima fotoaparata. To je kod mene ostalo u neizbrisivom pamćenju i smatram te časove, rijetko srećne u svom životu, kada sam počeo da pravim prve korake ka svom budućem zanimanju.

Pokojni Lukateli se razišao sa tadašnjim ministrom prosvjete Crne Gore Nikom Pavićem iz Nikšića i prešao je u Beograd u tek formirano filmsko preduzeće „Zvezda film“ i poveo je i mene i zaposlio me u Filmskim Novostima kao asistenta snimatelja.

 

 

To je bilo burno razdoblje, s jedne strane izgradnja zemlje, sa druge strane politička nesigurnost i razlaz sa Rusijom i treće glad i oskudica u svemu. I tako je u tom razdoblju procvjetao najgori ljudski korov i ništavluk, to su pripadnici rankovićeve krvoločne guje potajke – udbe (sve pišem malim slovima).

Ona je hapsila, smjenjivala, postavljala,maltretirala i nezapamćeno mučila i ponižavala. Ja na to nijesam previše polagao računa jer sam bio preokupiran kako da što prije savladam zanat i da postanem snimatelj a ne asistent poluukih snimatelja. Oni su odreda radili za guju potajku ne znajući jedni za druge tako da je ta ljigava špijunaža dosegla do vrhunca sredstava informisanja koja su bila isključivo vladina.

Jednog dana me pozvao oficir udbe na razgovor. Došao je u Spasićev pasaž u Knez Mihajlovoj 19 gdje je bio i Žurnal, predstavio se kao Kadović iz Danilovgrada i počeo me vrbovati da dojavljujem i bilježim šta ko negativno priča protiv vlasti posebno Tita i partije, da će mi to pomoći da napredujem u struci i da će mi biti puno bolje u životu. Meni se to zgadilo i rekao sam mu da moj niko nikada nije bio ničiji špijun. A što se neprijatelja tiče ja sam spreman da se s njim borim ako treba do smrti.
I dalje me ubjeđivao da to nije sramota nego patriotski čin i partijski zadatak. Okrenuo sam se i rekao da smo završili priču našto se on jako naljutio i počeo mi prijetiti ponavljajući da ću zapamtiti.

Zatim su uslijedili partijski sastanci koji su se sastojali od psovanja Staljina što su zapisničari precizno bilježili. Ja nijesam istupao sa takvim riječima nego sam govorio o radu i o struci, što je loše primano i valjda sam već bio na spisku sumnjivih.

 

 

 

Nizašto bivam kažnjen i dospjevam u ljudsko mučilište – Goli Otok. Tamo sam dospio izmučen i sav u krvi 3 juna 1951 godine. Mogao bih pisati na hiljade stranica strave i užasa o tom paklu krvavome. Punu godinu dana bio sam u uvjerenju da sam poginuo u avionskoj nesreći i da se sve sa mnom događa u paklu i u nekom dalekom nečovječnom svijetu.

Čak ni divno sunce nije grijalo kako to normalno čini.
Tri kalendarske godine proveo sam tamo bez suđenja i bilo kakve presude ili dokaza da sam nešto skrivio. Najzad su me pustili uz strogu prijetnju da nikome ništa ne pričam, niti gdje sam bio niti da sam tamo bilo koga vidio uz obavezu da moram da se redovno javljam gujopotajcima sa zapažanjima šta se dešava oko mene. Ja sam to izbjegavao i sakrivao sam se od njih po dva mjeseca pa su me ponovo privodili po neđelju dana u zloglasnu beogradsku „Glavnjaču“.

Pukim slučajem dobivam posao u Crnoj Gori, preko mog dobrog druga Ace Prijića, slikara. Počinjem raditi kao fotoreporter u listu „Pobjeda“ na Cetinju. U „Pobjedi“ su me kolege fino primile i nikada mi niko nije prebacio bilo što o izdajstvu ili slično. Počeo sam da pravim divne fotografije pa je pokojni Slavo Lekić, urednik rubrike zanimljivosti, otvorio jedan djelić na listu pod nazivom iz Albuma našeg fotoreportera.

Počeo sam da izlažem na raznim izložbama novinskih fotografija. Moje fotografije su bile dobro primljene i dobijao sam pohvale i nagrade kako u zemlji tako i u svijetu.

Tada su u „Pobjedi“ bili čestiti ljudi-komunisti, najprije Veljko Milatović koji me i zaposlio zatim Veselin Đuranović. Ali gujapotajka nikad ne miruje i tu se našla. Jednog dana me je pozvao šef potajke za Cetinje neki Popović i zaprijetio mi da moram da se javljam i špijuniram svakoga živoga sa kim se srijećem.

 

 

 

To me je mnogo unesrećilo i riješio sam da se otrujem iako smo tek bili dobili sina Zorana i živjeli smo skromno u jednom potkrovlju na Cetinju. Pokojna žena me nagovorila da idem da se požalim kod Blaža Jovanovića koga nijesam poznavao i koji je bio u Titogradu.

Poslušao sam je i pukim slučajem došao do njega, običnom čovjeku bilo je teško doći do njega. Požalio sam mu se da traže od mene da špijavam svakoga živoga sa kim se susrećem a da ja to neću i ne mogu da radim i zaplakao sam se od muke pred njim.

On mi je rekao – Neće te niko više zvati, ali da se dogovorimo nešto drugo, da pratiš fotografijama dizanje Crne Gore iz pepela i zgarišta II svijetskog rata.

Ja sam to objeručke prihvatio. I zaista taj zlikovac udbaš sa Cetinja nije više zvao a pokojni Blažo mi je dodjelio jednosoban stan U Titogradu.

Čim je počela da radi jugoslovenska televizija u Beogradu mene su angažovali za prvog njihovog samostalnog dopisnika iz Crne Gore i brojnih okolnih područja kao što su Hercegovina, Dubrovnik, dio Sandžaka i dio Kosova.

Dobio sam službeni automobil, pisaću mašinu i dao se predano na posao. No rankovićeva gujapotajka ( pišem malim slovima) nije me ostavljala na miru i stalno su me pratili njihove ljigave uštve, žbiri i potajci. Ja sam to osjećao, vješto se branio i mnogo puta im podvaljivao, što ih je dovodilo do ludila, i prosto se čudim kako me nijesu ubili.

Tako je teklo do kraja mog radnog vijeka. Ja radio predano i samo dobro činio a zlo me često pratilo. Duga bi bila priča o zlostavama potajaca prema meni i mojoj porodici.

No to je Balkan i balkanski specijalitet ubijanje čovjeka u ljudima.

 

Oktobar 2005, Bosansko selo Gornja Čađevica,
Vrijeme praznine i nigdine.

 

POST SCRIPTUM

Dragi moj Jovice, danas mi je poštar donio rukopis Tvoje knjige o mojoj fotografiji. Cijelu noć sam ga razgledao i po tri puta čitao tekstove i legende ispod fotosa. Da sam ja to sam o sebi pisao ne bih mogao bolje!

Nevolja je kod mene što ti ne mogu pomoći više niti imam mogućnost da ti bilo čime uzvratim na dobročinstvu, samo jalovim fala, uz molbu Gospodu dragom Bogu da ti on dobrom sve uzvrati kada meni i drugim ljudima dobro činiš.

Fotosi su izvrsno i pametno odabrani i skupljam još neke da ti pošaljem. U ovim snimcima nema niti jedan prevrnuti što me posebno raduje. Što se tiče tekstova i tu si potrefio mjeru.

Molim te, ako je moguće, da i mene duša bude na miru, da nekako kažeš da ja dugujem veliku zahvalnost mnogobrojnim dobrim ljudima i poznanicima koji su mi pomagali u mom životu i radu : Branku Vukotiću – režiseru, Petru Đuriću s kojim sam napravio reportaže o Šavniku i Mratinju, Vladu Nedeljkoviću i Stevanu Labudoviću. Posebnu zahvalnost dugujem Blažu Jovanoviću i Andriji Mugoši vođama revolucije u Crnoj Gori koji su me spašavali od proklete guje potajke (udbe o. u.)

Takođe blagodarim svima onima kojima je bilo naređeno da me zlostavljaju a to nijesu učinjeli! Tebi, Peru Radoviću, Čedu Vukoviću, Milu Bakiću, Ljubici Božović, Budu Simonoviću i nekolicini dugujem neizmjernu zahvalnost što ste me otkrili ispod korita prekrivenog pepelom!

Ne mogu se odužiti ni Irmfreid Bures i njenom pokojnom mužu Valteru Drevsu iz Beča koji su nas održali u životu iako im nijesmo rod niti pomozi bog. Koješta sam uspio izdržati zahvaljujući požrtvovanosti i podršci moje Anđelije koja sa mnom dijeli dobro i većim dijelom zlo preko 30 godina.

 

 

 

 

Tebi i tvojim prijateljima u Skandinaviji želim da osviću jutra u zdravlju i snazi da širite dobročinstvo među ljudima preko vašeg jedinstvenog kosmopolitskog pokreta ”Kao ljudi” u kome nema komiteta, ideologije, članarine ni pristupnica jer ono nije ni vjera niti politika, ni sekta i nema nikakav interes ekonomski već pustu ljudsku želju da se živi slobodno.

Svaka kap u tom velikom moru borbe protiv nenarodnih režima a za bolji i pravedniji život je velika kao kuća. Skandinavci i drugi koji žive u sreći i demokratiji, gdje se čovjek maksimalno poštuje, znaju to.

Ova knjiga je neka vrsta velikog likovnog protesta protiv zla i nepravde i poklon dobrim ljudima. Jevanđelje ljudskoće i pravde u ovim zlim vremenima i u njoj nemaju neljudi šta tražiti ! Novac i pohlepa za bogatstvom, lažne religije i politike dovode nas do ruba ponora. Ja sam ipak imao sreću da sam imao dobro zdravlje, da sam svaki posao doveo do kraja, da sam sreo mnoge prave ljude s kojima sam se želio ponovo susresti.

Neostvarena želja mi je da mi zločinci vrate burmu pokojne majke koja mi je bila relikvija spasiteljka i žao mi je što nikad nijesam snimao sa najboljim foto aparatom na svijetu Hasebladom sa zumom.

No bez onoga čega nema život i dalje teče svojim tokovima i eto dan za danom odlazi a moji koraci po zemlji su sve kraći pa i želje se gase jedna za drugom kao dogorjele svijeće u svijećnjacima.

Ne znam da li ću doživjeti da vidim i čujem reakcije na ovu prvu i posljednju knjigu o mojoj fotografiji? Da li će sadašnja generacija vidjeti i cijeniti te slike prošlosti pošto mnogi misle da sva istorija od njih počinje i da je sve prije bilo „luk i voda“ i anahronija prošlosti kojoj se ne treba vraćati a Ti ovdje vadiš iz pepela jedan period neponovljive istorije Crne Gore duge skoro jedan ljudski vijek.

 

 

 

 

Ja sam malo zaslužan za ove fotografije jer sam od velike nesreće i nevolje bježao u bespuća Crne Gore i to mi je činilo smisao života u nadi da će me potajci (špijuni o. u.) ostaviti na miru – ali oni nisu patisali. To je velika rana neprebolna.

Jovice, brate, ja se nijesam politikom nikad bavio ali mi je ta pusta (diktatorska o.a) politika mladost ukrala a starost opljačkala. Ona naša ojađena domovina je raskomadana i kao ono kada lijepa zrela jabuka padne sa visine i rasprsne se po zemlji. Nažalost naša se domovina rasprsla u lokvama krvi i to uglavnom nejači i nevinih ljudi svih vjera i nacija.

Zašto je to moralo tako niko pametan ne zna?!

Ja sam ovih posljednjih godina često preturao moje negative i sam se sebi čudio – zar sam ja to mogao toliko da uradim i sačuvam pored danonoćnog posla za vazda gladnu televiziju. Cijeli svoj radni vijek sam proveo u trci sa vremenom, satima i minutama, da stignem i da ne zakasnim više gladan nego sit jer se često nastojećke jelo.

Jovice dragi neka vas sreća prati u životu i dani osviću u veselju. Ovdje je zima ladna, bosanska i veliko je pitanje hoćemo li je prezimiti živi?

Velika vam i nezaboravna fala!

Milan

bosansko selo Gornja Čađevica, mart 2005